Kačaci i komite protiv Kraljevine SHS
Neobjavljeni rat na jugu države
Kada se govori o Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, najčešće se pominju političke krize i parlamentarni sukobi. Međutim, istovremeno je na jugu države vođen gotovo neprekidan oružani sukob koji je trajao od 1918. do 1934. godine.
Na Kosovu i Metohiji delovali su albanski kačaci, a u Makedoniji bugarske komitske čete VMRO, koje su napadale žandarmeriju, vojsku, železnicu, državne ustanove i civile. Prema istraživanju istoričara Vladana Jovanovića, upravo je jugoslovenska žandarmerija platila najveću cenu u ovim borbama.
1919. godine Azem Galica, zajedno sa svojom ženom Šotom Galicom, diže ustanak Albanaca na zapadu Kosova, čime započinje višegodišnji talas oružanog otpora novim vlastima.
Italija, Albanija i VMRO
Posle raspada Osmanskog carstva kačački pokret nije prestao. Naprotiv, pretvorio se u organizovan otpor novoj državi. Akcijama kačaka rukovodio je Kosovski komitet iz Skadra, kasnije sa juga Italije, uz otvorenu italijansku podršku. Među glavnim vođama bili su Bajram Curi i Hasan Priština. Istovremeno, u Albaniji su se nalazili i čelnici VMRO, koji su organizovali komitske upade u Makedoniju.
Posle prevrata u Bugarskoj 1923. godine, u kojem je važnu ulogu imao Todor Aleksandrov, jugoslovenske vlasti očekivale su još intenzivnije upade preko istočne granice. Početkom 1924. godine predstavnici VMRO i Kosovskog komiteta dogovorili su zajedničko delovanje: južno od Kačanika nastupale su komitske čete, a severno kačaci.
Azem Bejta i Drenica
Najveću opasnost za državu predstavljale su grupe Azema Bejte u Drenici. Njegove jedinice napadale su državne ustanove, žandarmerijske patrole i naselja. Zbog slabe koordinacije vojske i žandarmerije, vlasti su već 1920. godine razmatrale uvođenje vanrednog stanja, konfiskaciju imovine kačačkih porodica, osnivanje prekih sudova i javna pogubljenja.
Iste godine u razoružavanju Kosova učestvovalo je 1.666 žandarma, a već 1922. Ministarski savet formira 20 letećih odreda za borbu protiv kačaka i komita.
Ogromna koncentracija snaga
Bezbednosna situacija naterala je državu da stalno povećava broj žandarma. Manje od 1.700 žandarma nalazilo se u Makedoniji 1919–1920. godine, da bi 1928. godine taj broj dostigao 8.000, što je predstavljalo dve trećine celokupne žandarmerije Kraljevine.
Po pojedinim bugarskim i makedonskim izvorima, 1923. godine na tom prostoru bilo je koncentrisano čak:
- 40.000 vojnika
- 10.800 žandarma
- 25.000 specijalno organizovanih lica za borbu protiv komita
Najpoznatiji napadi
Dvadesete godine obeležile su brojne akcije kačaka i komita. Među najpoznatijima su:
- Maj 1922. – ubijen kapetan Eugen Moderčin i pet žandarma;
- Septembar 1922. – masakr u Suševu;
- Januar 1923. – likvidacija 23 meštana Kadrifalkova;
- Mart 1923. – u Tonatarcima ubijeno osam vojnika i dva žandarmerijska starešine;
- Jul 1926. – ubijen Spasoje Hadži-Popović, vlasnik bitoljskih novina;
- Oktobar 1927. – atentat na generala Mihajla Kovačevića u Štipu;
- Decembar 1927. – ubijen predsednik Opštinskog suda u Đevđeliji;
- Januar 1928. – ubijen Velimir Prelić, pravni savetnik velikog župana;
- Jun 1928. – pokušaj atentata na policijskog funkcionera Žiku Lazića u Beogradu.
Pored pojedinačnih atentata, izvedeno je i:
- 10 terorističkih napada na javne zgrade sa 94 poginula i ranjena lica;
- 28 bombaških napada na železničke pruge Caribrod–Niš i Vranje–Skoplje–Đevđelija.
Odmazda u Garvanu
Posle napada u Kadrifalkovu i Tonatarcima, vlada je angažovala Dobricu Matkovića, koji je uputio potpukovnika Radića u selo Garvan. U toj akciji odmazde ubijeno je 56 starijih meštana. Poslanik Ljuba Davidović govorio je o manjem broju žrtava, dok je narodni poslanik Svetozar Đorđević pokušao da istraži slučaj, ali su ga vlasti u tome sprečile.
Cena sukoba i komitska bilansa
Prema službenoj statistici Ministarstva inostranih poslova za period 1919–1933. godine, bilans gubitaka u borbama bio je sledeći:
Sukobi sa kačacima:
- 4 poginula oficira
- 277 poginulih žandarma
- 178 ranjenih žandarma
Sukobi sa komitama:
- 2 poginula oficira
- 70 poginulih žandarma
- 41 ranjeni žandarm
Najkrvavija godina bila je 1924., kada je poginulo 56 žandarma u borbama protiv kačaka i 30 protiv komita.
Ukupni izveštaj Ministarstva inostranih poslova beleži 467 komitskih upada, u kojima je nastradalo 185 službenih lica (ubijeni ili ranjeni) i 253 civila, dok je na strani komita zabeleženo 268 ubijenih, ranjenih ili zarobljenih. Najintenzivniji period bio je 1922–1927. godine, a rekordan broj napada zabeležen je 1924. godine — ukupno 74.
Bolesti su odnele više života nego borbe
Jedan od najneobičnijih podataka u radu odnosi se na uzroke gubitaka. Prema statistici generala Dušana Markovića, od ukupnog broja stradalih žandarma:
- 736 žandarma je poginulo;
- 399 je ranjeno;
- čak 1.405 je umrlo od bolesti, iscrpljenosti i teških uslova službe.
To znači da su umrli činili čak 66% svih gubitaka žandarmerije na ovom području.
Neverovatan primer iz 1924. godine
Kod Otkise kraj Struge dogodio se primer koji ilustruje neefikasnost državnih snaga uprkos ogromnoj brojčanoj nadmoći: svega šest kačaka uspelo je da se probije kroz obruč od 150 žandarma i pripadnika „oružanog naroda“.
U tom proboju kačaci su ubili 2 žandarma, 1 vojnika, 1 civila i 2 graničara, te se bez većih problema prebacili preko granice.
„Od 1918. do 1934. godine na jugu Kraljevine trajao je tihi, krvavi rat u kom žandarmerija nije platila cenu samo u sukobima sa kačacima i komitama, već i u surovoj borbi sa surovim terenom i bolestima.“
Izvori i literatura
- dr Vladan Jovanović, „Žandarmerija u borbi protiv kačaka i komita u Južnoj Srbiji (1918–1934)”, časopis Istorija 20. veka, br. 2/2014.
- Arhivska građa Ministarstva inostranih poslova Kraljevine SHS/Jugoslavije (službene statistike i izveštaji 1919–1933).
- Dnevni listovi „Politika“ i „Vreme“, izveštaji i hronike iz međuratnog perioda.
Коментари
Постави коментар