Od naredbe do gubilišta: Anatomija ustaškog pokolja u pravoslavnoj crkvi u Glini

Saopštenje br. 33 Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača

Ustaški zlikovci, na čelu sa najvećim krvnikom i izdajnikom hrvatskog naroda dr Antom Pavelićem, a pod uticajem njegovih gangsterskih gospodara Hitlerovih nacista i Musolinista, pripremili su život za potpuno istrebljenje Srba u Hrvatskoj i svih naprednih i rodoljubivih Hrvata, putem masovnih hapšenja u koncentracione logore, putem masovnih ubistava, i po osnovu nepobitnih činjenica utvrđeno da su pokolji Srba u Hrvatskoj unapred pripremljeni, planski i da su isti potekli od poglavnika i njegove ratne vlade, a u punoj saglasnosti sa italijanskim okupatorima.

Kotarski predstojnik Edo Lončarić, rekao pravoslavnom svešteniku Niku Komadiniću iz Rakovice, u srezu slunjskom, koji mu je bio dobar prijatelj, da je on po naređenju od 15 maja 1941 primio naređenje da se streljaju svi srpski sveštenici i njihovi zatočenici na području njegovog sreza.

Dalje, Ilija Perić, beležnik u Vukmaniću u srezu Vojnić, pri prisustvu ustaškog poverenika, u opštinu, okružnicu ustaškog ministarstva unutrašnjih dela, u kojoj se, između ostalog, „naređuje ustaškim poverenicima i vlastima da Srbi koji žive na teritoriji Hrvatske, svi do jednog moraju biti poubijani“.

Pravoslavna crkva Presvete Bogorodice u Glini pre rušenja 1941. godine

Tako je isto utvrđeno da je, sredinom maja 1941 godine, pre svih masovnih hapšenja i ubistava Srba, držan u zgradi nove bolnice u Glini sastanak ustaša, na kome se zaključilo likvidiranje Srba. Na tom sastanku bili su prisutni, pored ostalih ustaša, i dr Mirko Jerec, advokat iz Gline, i ustaški „ministar pravosuđa“ dr Mirko Puk. Dr Mirko Puk održao je tom prilikom govor, zahtevajući progon Srba. Nakon tog ustaškog zaključka otpočeli su progoni i pokolji Srba.

Ne samo da su na tajnim sastancima i putem poverljivih okružnica ustaške vlasti naređivale i pripremale pokolje Srba, već su to činile i javno, putem zborova i konferencija, putem štampe i radija.

Tako je dr Milovan Žanić, predsednik ustaškog zakonodavnog povjerenstva, na velikoj javnoj ustaškoj skupštini u Novoj Gradiški, održanoj na dan 1 juna 1941, rekao javno pred celim skupom:

„Ova zemlja ima biti zemlja Hrvata, nikoga drugoga i nema te metode, koju mi nećemo kao ustaše upotrebiti, da načinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom i da je očistimo od Srba, koji su nas stotine godina ugrožavali i koji bi nas ugrozili prvom prilikom. Mi to ne tajimo, to je politika ove države i to kad izvršimo, izvršit ćemo samo ono, što piše u ustaškim načelima“. (Novi list od 3 juna 1941, str. 8)

Istoga dana, na manifestacionoj skupštini baš u samoj Glini, dr Mirko Puk, „ministar pravosuđa“, izgovorio je ove reči:

„U povelji cara Leopolda stoji napisano da će ti elementi koji su k nama doseljeni, otići natrag, kad za to dođe vrijeme. Sad je to vrijeme došlo, jer narodna poslovica kaže „Ili mi se ukloni, ili mi se pokloni“. (Novi list od 4 juna 1941, str. 5)

Juna 8, 1941 godine govorio je na ustaškom zboru u Vukovaru Mile Budak, ustaški doglavnik, govor, u kome je na kraju rekao:

„A što se tiče Srba, koji ovdje žive, to i nisu Srbi nego doseljenici s istoka, koje su kao trgovnoše i ovđe slugane doveli Turci. Oni su se održali samo pravoslavnom crkvom. Nismo uspjeli da ih asimiliramo, međutim neka znaju, da je naša parola: „Ili se pokloni ili ukloni“. (Novi list od 9 juna 1941, str. 5)

Juna 24, 1941 godine govorio je u Glinskom Drenovcu Ante Janaša, šef Glavnog ustaškog stana, iz Zagreba, pa je tom prilikom rekao:

„Poručujemo mi ustaše skupa sa poglavnikom svim tim našim Srbima, pa i ovima u Drenovcu: Bježte psine preko Drine“. (Novi list od 25 juna 1941, str. 5)

Ovi govori jasno i nedvosmisleno dokazuju da su pokolji Srba unapred pripremljeni, da su njihovo izvršenje naredili najviši i najodgovorniji činioci takozvane „Nezavisne Države Hrvatske“, a po direktivama okupatora.

Među svim zločinima izvršenim od ustaša nad srpskim narodom u Hrvatskoj izdvaja se, kao jedan od najstrašnijih i najjezivijih, kako po načinu tako i po mestu izvršenja, ovaj masovni pokolj Srba u pravoslavnoj crkvi u Glini.

Glinska crkva, koja je bila velika i lepa građevina, služila je ustaškim zlikovcima kao jedno od mesta za zatvaranje. U pravoslavnu crkvu u Glini ustaše su dovodile Srbe koje nisu mogli da smeste u prostorije svojih zatvora.

Srpski narod prevožen kamionima na stratišta i gubilišta, leto 1941. godine

Tih dana ustaše su hvatale Srbe po srezovima Glina i Vrginmost. Tako je pohvatano na hiljade Srba iz opštine Vrginmost, a isto tako, ma da ne u tolikom broju, iz opština Bović i Topusko. Zarobljeno je tada dosta Srba i iz drugih opština toga sreza. Svi ovi pohvatani Srbi odvedeni su u Glinu.

Od ovih vođeni su u zatvor, a neki vođeni neposredno u crkvu.

Šolneković, električar iz Gline, saopštio je sledeće:

„Ja sam u srpnju, moglo je to biti pred konac mjeseca, vidio kako su autobusi dovoze Srbe u glinsku crkvu. Čuo sam pripovijedati da su većinom iz Vrginmosta i Topuskog i da su vođeni tobož da idu na pokrst, pa su imali uzase taksene marke po 25 kuna odnosno novac za pokrštavanje.“

Dragan Bakić, zemljoradnik iz Čemernice prikazao je u svom saslušanju na koji su način isti Srbi uhvaćeni:

„Dana 1 i 2 avgusta 1941 godine, proglasio je po svim selima opštine Čemernica opštinski načelnik Živčić Josip, da svi Srbi-muškarci u starosti od 16-60 godina moraju 3 avgusta 1941 godine, neizostavno doći u Vrginmost, gde će ih dočekati rimokatolički župnici i prevesti ih u rimokatoličku veru. Tada više niko neće smeti dirati u pokrštene Srbe i oni će biti ravnopravni sa Hrvatima. U naredbi je ujedno stajalo da svi Srbi, koji toga dana ne dođu u Vrginmost na pokrštavanje, biće kod kuće ubijeni. I u drugim opštinama sreza Vrginmost objavljena je istodobno ista naredba. Dana 3 avgusta 1941 godine, oko 1.500 Srba iz opštine Čemernice otišlo je u Vrginmost. Isti dan došlo je u Vrginmost i iz drugih opština oko 700 Srba tako, da ih je svih skupa došlo tada u Vrginmost oko 2.200. Kada su se Srbi tako sakupili i čekali na pokrštavanje, najednom su ih opkolili naoružani ustaše. Ustaše su bili u velikom broju i, naoružani vojničkim puškama i mitraljezima, terali Srbe u sokolanu. Srbi su tada slutili, da im se sprema pokolj, pa ih je oko 400 uspelo pobeći, a oko 1.800 je saterano u sokolanu. Tu su ih držali pod stražom celu noć, a sutradan došlo je u Vrginmost 25 teretnih kamiona, u koje su strpali ove Srbe, odvezli ih u Glinu i odveli u pravoslavnu crkvu“.

Ovo je isto potvrdio i veliki ustaški zlikovac Josip Mison, jedan od glavnih krivaca za pokolje Srba u Glini, koji je pričao „da je oko Vrginmosta sabrao oko dvije hiljade Srba za krštavanje, te da je iznenada dao staviti mitraljeze i tako ih sakupio u školu u Vrginmostu i tada dopremio kamionima na gubilište u okolici Gline“.

Srbe zatvorene u glinskoj pravoslavnoj crkvi ustaški banditi odvodili su po partijama na stratišta u Glinsko Novo Selo, Hadžer i Prekopu, gde su ih mučili na zverski način, ubijali najsvirepijim metodama i sahranjivali u već iskopane jame.

„29-VII-1941 god. datum znam po crkvenim knjigama“, veli Franc Žužek, župnik crkve Sv. Ivana u Glini „kroz grad su voženi kamionima i autobusima Srbi iz okolice Vrginmosta, pa su dovedeni u pravoslavnu crkvu iz koje su ih dalje vodili u Hadžer i Prekopu, gdje su ih pobili.

Toga dana mene je jedan od zatvorenih Srba zvao u crkvu i ja sam, došavši tamo, vidio dupkom punu crkvu ljudi, u kojoj je sve zaudaralo, jer su morali nuždu vršiti u crkvu, pa su neki već bili i klonuli od lošeg zraka. Crkveni je namještaj bio razoren, a mnoge stvari već falile, pa su me tom zgodom strahujući pitali, što će se o njima dogoditi. Ne bih mogao reći, koliko je ljudi bilo, ali kako je pravoslavna crkva bila iste veličine kao i rimokatolička a bila je puna, to mislim da je moglo biti oko 700 ljudi.“

O odvođenju Srba iz glinske pravoslavne crkve i njihovom ubijanju u okolini Gline, svedoči i Antun Gregurić, graditelj iz Jukinca:

„Vidio sam kako su kamionima vozili Srbe u crkvu, a još prije pokolja odvozili su iz crkve kamionima žive ljude, te su ih ubijali u Glinskom Novom Selu.

U jednom takvom kamionu ja sam prepoznao trgovca Malbašu, a mislim da se zvao Đuro iz Vrginmosta. Da su ih vozili u Glinsko Novo Selo znam po tome, što sam iste večeri u gostionici Zibar u Jukincu čuo pripovijedati od Janko Kihalića, Nikole Kreštalice, Paje Kreštalice, ustaša-krvnika, koji su pričali, da su ih u Glinskom Novom Selu ubijali.

Ovi su ustaše donijeli jedan zamotak u papiru i pokazivali ga prisutnima, pa je Janko Kihalić zatražio od supruge gostioničara, Ljerke Zibar, iz Jukinca, masti da ispeku jedno srce. Na njezin upit kakvo je srce, oni su se počeli smijati i ispričali su tada, da je to srce jednog Srbina, koga su u Glinskom Novom Selu prigodom izvlačenja iz kamiona sedam puta uboli, pa su ga svalili na zemlju, i rasporivši mu grudi, izvadili srce, koje da je još živjelo u njihovoj ruci. Kako je gostioničarka uzrujana protestirala protiv takovog njihovog zahtjeva, oni su to srce zamotali u papir i ne sjećam se što je dalje bilo.“

Sama Ljerka Zibar, učiteljica iz Jukinca, o toj istoj stvari veli:

„Ja ne znam točno kada je to moglo biti, mislim da je to bilo koncem srpnja 1941 godine predvečer, pred našom gostionicom je stao jedan kamion i u gostionicu su došli Janko Kihalić, Stevo Kreštalica i Pajo Kreštalica, ustaše-krvnici, koji su bili pijani, a Janko Kihalić pokucao na vrata kuhinje u kojoj sam se nalazila i tražio od mene da mu dam vruće vode.

Na moj upit čemu vruća voda, on je kazao: „Evo imam jedno čovječje srce, ako hoćeš vidjeti.“

Ja sam se prepala i poslije smo ih otpravili i zatvorili gostionicu. Moja pastorka Vera Zibar, sada učenica trgovačke akademije u Zagrebu, 18 godina stara, došla je po meni tom zgodom u kuhinju, rekavši mi da ne dam peći, srce je bilo zamotano u jednu krvavu krpu, a pripovijedali su kasnije gosti koji su bili prisutni, da su u krpi bile ljudske oči, ali ja ih nisam vidjela.“

Ustaški zlikovci nisu poubijali sve pohvatane Srbe na gore opisani način. Oni su jednu veliku grupu Srba poklali u samoj glinskoj crkvi.

Prema saopštenju svedoka, Andrije Šolnekovića, „jedan deo tih ljudi prevežen je u okolicu Glinsko Novo Selo, gdje su ih pobili. Koliko ih je bilo, ne znam, ali se govorilo u gradu da ih je bilo nekoliko stotina, jer je crkva bila dupkom puna. Prema broju kamiona, koji su bili puni, moglo ih je biti oko hiljadu.“

Pokolj Srba u glinskoj crkvi desio se u noći između 29 i 30 jula 1941.

„U to vrijeme“, veli Ante Šeršerin iz Gline, „ja sam bio namještenik gradske munjare u Glini i mislim da je to moglo biti 30-VII-1941 oko 23 sata, došao je k meni u munjaru Nikola Šafar, bivši seljak-trgovac željezničkim pragovima iz Kihalca, tada već poznat kao krvnik, i naredio mi, da ugasim javnu rasvjetu u gradu i da ne smijem upaliti, dok mi on ne javi. Ja sam odmah svjetlo ugasio i neko vrijeme poslije toga izašao pred munjaru da vidim što se u gradu događa. Pa sam tako primjetio, da od vremena do vremena crkvu sa pročelja osvjetljava svjetlo iz reflektora. Poslije mislim tri sata došao je k meni ponovno Šafar, rekavši mi, da mogu upaliti javnu rasvjetu, čemu sam ja udovoljio.“

Drugi jedan svedok, Ivan Pacienti, krojač iz Gline, saopštava:

„Znam da su automobilima vozili Srbe pod vidom da idu na pokrsti da je tako jedna grupa dovezena u glinsku crkvu i tamo zaklana, a datuma se točno ne sjećam. Kako sam ja stanovao iza crkve, ja sam navečer gledajući sa prozora svoga stana, vidio kako se prostor pred crkvom osvjetljava i čuo sam teško stenjanje u crkvi, pa sam mislio da ljude tuku u crkvu. Sutradan sam vidio pred crkvom lokve krvi i tako saznao, što se dogodilo.“

Svedok Mato Bajkšić, stolar iz Gline, vidio je ono isto što i prethodni svedok:

„Moj stan se nalazi oko 50 metara od bivše pravoslavne crkve. Kritičnog dana ja se datuma ne sjećam oko 9 sati navečer čuo sam i vidio sa svoga prozora, da iz crkve kamionima odvoze žive ljude, a kasnije čuo sam, kako se prolama iz crkve vrisak i muklo tuljenje poput zvijeri ili blata kad se kolje, pa sam otišao na svoj prozor, ne mogavši zaspati sa svojom obitelji i čuo sam neprekidno jauk, pa sam tako vidio, kako krvnici jednoga po jednoga iznose pred crkvu i potom odvode na kamionima.

Čim se nakupila hrpa, vidio sam kako pred crkvom kolju neke ljude, odnosno da su izvodili pred vrata, i čuo sam, kako su njima rekli: „Digni košulju, gdje ti je srce?“ A po tome sam čuo hropac žrtve.

Na kamione su ih tovarili na taj način, da su ustaše žrtve hvatali za noge i glavu i jedan u sredini i bacali na kamione, slažući ih, dok se kamion nije napunio.

Ja ne znam odakle su bili ti ljudi, ali se govorilo u gradu, da su došli na prekrštavanje i da su iz Vrginmosta ili Topuskog.

Oko ponoći mi smo ja i moja žena vidjeli, kako iz crkve izlazi jedan ustaša zasukanih rukava, držeći u desnoj ruci nož, a ruke okrvavljene, pa ga je moja žena upitala što se to događa u crkvi, na što je on odgovorio: „Kolјemo“, a moja žena pita, koga kolju, na što je isti odgovorio: „Kolјemo Srbe, jer dok ih ne pokoljemo do jednoga, za nas Hrvate nema spasa.“

Ja sam ga upitao, zašto nama nema spasa i on je odgovorio, da je u emigraciji dosta produro, pa sam ja iz toga zaključio, da je on ustaša, emigrant, a on je rekao, da je Dalmatinac, a i po govoru se to vidjelo. Poslije toga ustaša se vratio u crkvu.“

Navešćemo još i svedočanstvo Josipe Šarić, domaćice iz Gline, koja je dala sledeći iskaz:

„Te noći, kad je pokolj izvršen, ja sam bila kod Budaka Janka, ustaše, odnosno sjedili smo kod njegovog leša (Budak je toga dana umro svojom prirodnom smrću), osim mene Mara Klajić i Draga Likar.

Kad su oko 1 sat u noći došli u kuću da gledaju mrtvog ustašu trojica ustaša u uniformi te su svi krvavi po odjelu i cipelama, a u rukama su imali krvave bodeže, pa su stali pred mrtvaca i nad njegovim tijelom digli u vis svoje bodeže, mašući po vratu i govoreći: „Mi osvećujemo tvoju hrvatsku krv“.

Mi smo ih tada pitali, od čega su krvavi, na što su nam odgovori, ako hoćemo da vidimo, neka idemo s mećom. Mi smo pošle i došavši na prag crkve, vidjela sam hrpe zaklanih ljudi pred crkvom, i sav je prostor bio krvav, a u crkvi, u koju je od vremena do vremena upiralo svjetlo električne lampe ispred crkve, vidjela sam ležati zaklane ljude i čula kako žrtve viču i stenju, a čula sam gdje je jedan ustaša pitao: „Gdje ćeš da te koljem?“

Poslije toga, vidjevši ovaj strašni prizor, ja sam otišla svojoj kući, a Mara Klajić je ušla u crkvu.“

Dušanka Breka iz Gline izjavljuje:

„Meni je Mića Mihavec, koji je bio u Glini i kasnije u radnom bataljonu u Zagrebu pričao posle pokolja, da je te noći prolazio kraj pravoslavne crkve i da je tamo jednoga ustašu pitao šta se to događa, a ovaj mu je odgovorio, neka dođe i vidi, pa je tako došao do vrata i vidio u crkvu glinske ustaše sa ustašama iz tzv. „13 satnije smrti“. Među tim ustašama iz te 13 satnije bio je neki Zunac koji je još 1943 godine bio stražar u Petrinji, zatim je bio među njima Josip Butković iz Bjelovara, mehaničar, koga je Dušanka Breka znala od ranije iz Bjelovara, i koji mi se hvalio kako je vadio oči i klao ljude u crkvi.“

A Ignac Haluza iz Gline dao je iskaz, u kome kaže:

„Na dan pokolja u glinskoj crkvi ja sam, prolazeći, pred njom vidio Josipa Misona, kako uzima stvari žrtvama pred crkvom i baca u jednu košaru. Te večeri kada sam prolazio parkom, sreo me u mraku jer je javna rasvjeta bila ugašena jedan civil u košulji, zasukanih rukava, a krvavih ruku i tražio od mećom cigaretu. Ja sam odgovorio da nemam, a on me je tada pozvao do pravoslavne crkve i, došavši pred nju u prostor između ograde i ulaza vidio sam desetak-petnaest ustaša kako piju rakiju, nu taj čas čuo sam glas dječaka iz crkve, kako viče: „Tata, spasi me“, pa je to i ponovio. Na to je u crkvu ušao Joso Žinić i par časaka poslije toga nije se više ništa čulo.“

Od pokojnog Miroslava Frica, člana Gradskog narodno-oslobodilačkog odbora u Glini, čuo sam, da su u crkvi klali naročito Šimo Naglić iz Jukinca, Joso Žinić, Stevo Mulac, Pavao Kalajdžić, Muretić Jure, Janko Koran, Mikica Vidaković i njegov sin 13-godišnji Milan.

Temelji glinske Bogorodičine crkve iz 1961. godine (izvor: HR-HDA-1422/R-311/42, Agencija za fotodokumentaciju, snimio Drago Rendulić)

Izvor: „Borba“, 3. mart 1945. godine, Saopštenje br. 33 Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača.