Jedno potresno svedočanstvo o stradanju dece u Staroj Gradišci
KLAONICA DJECE
(Dopis je napisala jedna devojka koja se spasla iz logora u Staroj Gradiški.)
Došao je red i na našu sobu da dežuramo u dječjem logoru u St. Gradiški, kod bolesne djece. Sa jezom smo pošle na posao. Drugarice, koje su dežurale prije nas, pričale su nam o strahotama koje su tamo vidjele. Ali je stvarnost prevazišla sve što smo čule.
Bilo je to upravo dan poslije bježanja partizana iz samice. Bježalo ih je 35. Ubijeno je na bjekstvu 28, a 7 ih je uhvaćeno živih i ponovo vraćeno u samice. Samo je ustaški životinjski mozak mogao izmisliti polagano i najgroznije umiranje od gladi. Idući prema dječjem logoru prošle smo kraj mjesta gdje su na bjekstvu, lopatom po glavi ubili druga Luku Frkovića. Još je trava bila krvava...
Prvo što nas je porazilo na ulazu u dječji logor bio je nepodnošljiv smrad, pred kojim smo nehotice ustuknule. Na hodniku u uglu našle smo gomilu dječjih leševa. Danju je umiralo po desetak, a noću još više. Iznesli bi ih naprosto na hodnik i tamo su ležali dok ne bi po njih došao grobar. Zaudaralo je na tifusnu i dizenteričnu izmetinu i leševe.
U sobi, u kojoj sam ja dežurala, ležali su bolesnici od difterije, ali je svaki slučaj difterije bio kombiniran sa pjegavcem ili dizenterijom. Male bolesnike našla sam kako leže po podu, bez slame, bez deka, naprosto na platnenim cunjama, na seljačkim suknjama i pregačama. Kozara je blizu, Sava teče pokraj logora pa su noći u Gradiški hladne. Mališani drhte od hladnoće. Djeca su slaba pa prave pod sebe, cunje pod njima su stalno mokre, a suhih nema da se promijene. Zar je onda čudo što od sve bolesne djece u Gradiški nije ostalo nijedno živo.
Nikada neću zaboraviti malog Jovana. Ležao je u uglu, bio je najteži bolesnik u sobi. Bolovao je od difterije, pjegavca i griže. Bio je pokriven do vrata. Vidjela se samo glava, zapravo lobanja prekrivena žuto-sivom kožom. Iz ušiju je tekao gusti, zeleno-žuti gnoj. Rubovi ustiju i nosa bili su mu podliveni krvlju, tako da su izgledali kao velike krvave rane. Gledale su me njegove užarene, duboko upale oči. Zastala sam. I mali Jovan pasao je ovce. Došli su ustaše i onako sa polja odveli ga u logor. Nije ni vidio roditelje, braću, ne zna šta je s njima, ne zna da ni njemu više nema spasa.
»Gospoja, vode!« Dajem mu par kašikica čaja. Sa čajem treba štedjeti, ima ga samo par litara za dvjesta bolesne djece preko čitave noći. Tek što je progutao čaj, zamolio je da ga vodim na kablicu. Otkrivijem ga. Užas me je uhvatio! Bio je to živi skelet presvučen kožom. Po nožicama i bokovima imao je gnojne rane. To se ranjavao kad je ustajao i od slabosti padao. Ispod njega su bile izmetine cijelog neprekuhanog graha.
Mali Jovan bio je najteži slučaj, ali njegovi mali drugovi nisu izgledali bolje. Cijele noći odjekivao je logor od dječjeg plača, zazivanja, stenjanja. »Dobri Bogo, daj da umrem... ne mogu više!« »Gospojo... oj, mila gospojo, daj mi čaja!« »Pokri me, gospojo, zima...« Pa povici najmanje djece: »Majko!« a majka ih ne čuje, jer je na prisilnom radu u Njemačkoj, a njeno je dijete treba.
U sobu djece bolesne od dizenterije nije se moglo unići pod je bio pun izmetina. Djeca su se preko noći u temperaturi bacala, tako da su ležala jedno po drugome i zagadili bi jedno drugo po glavi. Čitava soba kup izmetina. U sobi ima par kablica, ali djeca ne dospiju do njih. Prvo smo očistili rukama pod od izmetina, da bi uopće mogli unići. Nije bilo ni drva da se njima pomognemo. Djecu je trebalo prati, a tople vode nije bilo. Prali smo ih hladnom vodom izmetine, koje su se od visoke temperature zasušile po tijelu. Neka djeca nisu više ni plakala, toliko im je moralo biti hladno otupjela su. Stavljali smo ih ponovo na mokre krpe, koje smo samo otrle od izmetina.
Ujutru, posle svršenog dežurstva, vraćale smo se u ženski logor, tihe i zamišljene. Najednom jedna od nas izreče misao kojom smo se sve bavile:
Kad je u Staroj Gradiški, prvi put, uoči imendana zlikovca Pavelića, bilo zaklano 1.000 djece, mi smo mislile da od tog zločina nema većeg. Kada petnaest dana nakon toga ugušili 1.200 djece otrovnim plinom ciklonom i vjerovali smo da veći zločin ti banditi nisu u stanju da izmisle. Sada, kada se vraćamo sa dežurstva u logoru bolesne djece, mislimo hoće li izmisliti i veći zločin od polaganog dječjeg umiranja u gladi i zarazi?
Коментари
Постави коментар