Američki izveštaji o kraljevskoj poseti Zagrebu
Diplomatska građa | Kraljevina Jugoslavija
Poseta kralja Aleksandra Zagrebu i glasine o atentatu
Američki izveštaji o kraljevskoj poseti Zagrebu
Dva američka diplomatska izveštaja beleže posetu kralja Aleksandra Zagrebu, pucnjavu u kojoj su stradala dvojica detektiva i glasine o mogućem planu za atentat. Dokumenti ne daju konačan odgovor šta se dogodilo. Oni pokazuju šta su diplomate čule, koje su verzije pokušavale da provere i koliko je bilo teško doći do pouzdanih podataka u atmosferi cenzure i političke napetosti.
Prvi izveštaj, koji je 24. decembra 1933. sastavio američki diplomata Čarls S. Vilson, opisuje politički značaj posete. Drugi je napisao američki konzul u Zagrebu Egmont K. fon Treskov 13. januara 1934. i priložio ga uz depešu iz Beograda. Dokumenti su označeni kao poverljivi, a arhivska oznaka beleži da su deklasifikovani 1980. godine.
Kraljevska poseta i politički značaj Zagreba
Kralj Aleksandar i kraljica stigli su u Zagreb 16. decembra 1933. Nekoliko nedelja ranije kraljica je posetila grad kako bi prisustvovala osnivanju doma za učenike srednjih škola. Kralj je potom najavio da će rođendan, 17. decembra, proslaviti u Zagrebu.
Vilson je ocenio da kralj nastoji da ličnim uticajem ublaži „ogorčenost i netrpeljivost“ između različitih delova zemlje. Zagreb je, pisao je, ranije bio zanemarivan, a kralj ga je posećivao retko i nakratko. Kraljevski par je, prema njegovoj depeši, dočekan srdačno i oduševljeno. Vladaoci su se pojavljivali u javnosti slobodnije nego što je bilo uobičajeno u Beogradu.
Sledećeg jutra kralj i kraljica prisustvovali su misi najpre u rimokatoličkoj, a zatim u pravoslavnoj crkvi. Iste večeri oficiri garnizona priredili su im bal u hotelu „Esplanada“. Prema izveštaju konzula, na balu je bilo oko hiljadu ljudi, a kraljevski par ostao je do posle ponoći.
Vilson je posetu smestio u širi diplomatski okvir. Povezao ju je s ranijim posetama jugoslovenskog kraljevskog para Bugarskoj, Turskoj i Grčkoj, kao i dolaskom bugarskog kraljevskog para i turskog i grčkog ministra spoljnih poslova u Jugoslaviju. Kao dodatne znake pažnje prema Zagrebu naveo je da su svi solisti na jednom dvorskom koncertu u Beogradu, tokom posete bugarskih vladara, bili iz Zagreba. Takođe je zabeležio da je naredni sastanak Male Antante trebalo da se održi u Zagrebu, umesto u Beogradu. Vilson je to opisao kao da je gradu privremeno dat položaj „druge prestonice“.
Zagrebački gradonačelnik je u pozdravnom govoru kralja predstavio kao branioca jedinstva nacije i države, pravde i prava, kao i zaštitnika slabih, siromašnih i potlačenih. Vilson je primetio da su neki Hrvati te reči tumačili kao poruku da se za zaštitu svojih prava mogu osloniti na kralja lično, jer od parlamenta i političara u Beogradu nisu očekivali pomoć.
U depeši od 24. decembra Vilson je napisao da su kralj i kraljica još u Zagrebu i da datum njihovog povratka nije utvrđen. Posetu je ocenio kao veliki uspeh, ali je istovremeno smatrao da unutrašnje podele otežavaju izgradnju solidarnosti. U svom izveštaju koristio je i izraz „stari Srbi“, čiji je stav opisao kao „glup i agresivan“. To je njegov lični, vrednosno obojen opis, a ne neutralna ocena.
Pucnjava i prve glasine
Nekoliko dana nakon posete zagrebački list Morgenblatt, koji je prema konzulu bio pod strogom cenzurom, objavio je kratku vest o pucnjavi. U njoj se navodilo da su u noći između 17. i 18. decembra policajci ili agenti u civilu, tražeći sumnjiva lica, ušli u jednu zgradu. Kada su otvorili vrata, ukućani su pucali na njih. Jedan detektiv je odmah poginuo, a drugi je smrtno ranjen. Napadači su, prema novinskoj vesti, bili uhapšeni.
U Zagrebu je kružila drugačija verzija: da se pucnjava dogodila blizu hotela „Esplanada“ i da su napadači planirali da ubiju kralja na balu. Vilsonova depeša iz Beograda od 24. decembra takođe pominje glasinu da je plan za atentat otkriven neposredno pre kraljevog dolaska, ali da štampi nije bilo dozvoljeno da o tome piše.
Fon Treskov je napisao da je u početku i tu priču smatrao jednom od uobičajenih, neproverljivih glasina. Stanovništvo je, prema njegovim rečima, bilo uznemireno i plašilo se da bi u slučaju napada na vladaoce ispaštali nedužni građani. Kasnije je čuo da je kralj u bolnici posetio ranjenog detektiva, nedugo pre njegove smrti. Konzul je smatrao da bi to moglo ukazivati na vezu između pucnjave i kraljeve zaštite.
Pokušaj da proveri događaj doveo ga je do različitih priča, ali ne i do pouzdanog dokaza. Objašnjavao je da je to bilo teško zbog cenzure i složene političke situacije: stranke su čuvale tajne, štampa je dobijala uputstva šta da objavi, a policija i zvaničnici šta da kažu. Građani su se plašili da otvoreno govore. Glasine su se prenosile od usta do usta i menjale usput. Konzul je dodao i da vlasti, po njegovoj proceni, šire sopstvene verzije događaja po uputstvima iz Beograda.
Različite verzije o osumnjičenima
U pokušaju da proveri šta se dogodilo, fon Treskov je čuo nekoliko verzija. Jedan izvor ispričao mu je da su trojica ljudi stigla iz Mađarske u Beograd s namerom da ubiju kraljeve Bugarske i Jugoslavije. Pošto nisu uspeli da sprovedu plan, navodno su otišli u Zagreb da sačekaju kraljev dolazak.
Prema tom izvoru, ti ljudi nisu nužno bili Mađari; mogli su biti komunisti, hrvatske ili strane izbeglice. Jedan je, kako se pričalo, bio Jevrejin po imenu Singer (Singer), a druga dvojica studenti univerziteta. Isti izvor tvrdio je da su svi verovatno bili komunisti.
Drugi izvor, za koga je konzul smatrao da je možda bolje obavešten, naveo je imena Oreb (Oreb), rodom s Korčule, Herenčić (Herencic), Pogoresku (Pogorescu) i Begović (Begovic). Ime Oreb pojavljivalo se u svim verzijama koje je čuo, dok imena ostalih nisu bila tako sigurna. Prema toj priči, Oreb je poverio plan učitelju s Korčule, verujući da dele ista politička uverenja. Učitelj ga je, međutim, prijavio policiji.
Konzulov izvor opisao je i hapšenje. Četvorica policajaca u civilu došla su automobilom do kuće u kojoj su boravili Oreb i njegovi pratioci. Dvojica su ostala u automobilu, a dvojica su ušla u kuću. Izbila je pucnjava: jedan detektiv je poginuo, a drugi je ranjen. Oreb i jedan pratilac izašli su iz kuće, misleći da su policajci mrtvi. Ranjen detektiv je uspeo da podigne uzbunu, pa su svi uhvaćeni osim Herenčića.
Za Herenčića se tvrdilo da je prešao granicu uz pomoć advokata iz Maribora ili neke slične osobe. Nije bilo jasno da li je Oreb uhvaćen s Pogoreskuom ili Begovićem. Izveštaj pominje i Berensića (Berensic), za koga se govorilo da je učenik Trgovačke škole u Mariboru.
Italijanski pasoši, policijske akcije i druge glasine
Kružila je i glasina da su osumnjičeni imali italijanske pasoše. Konzul je zabeležio sumnju u tu priču: da su pasoši zaista pronađeni, jugoslovenske vlasti bi ih, po njegovom mišljenju, objavile kao dokaz da zavere dolaze spolja, naročito iz Italije ili Mađarske. Izveštaj prenosi i mogućnost da je policija pokrenula glasinu kako bi stvorila utisak da osumnjičeni nisu Hrvati koji žive u zemlji, već stranci ili hrvatski izgnanici.
Fon Treskov je upozorio da bi se stranice mogle ispuniti sličnim glasinama koje nije moguće pouzdano proglasiti ni istinitim ni neistinitim, a koje su možda pokretale političke grupe očekujući da će od njih imati koristi.
Prema njegovom izveštaju, pre kraljevog dolaska i tokom njegovog boravka sprovedena je opsežna potraga za prosjacima, besposličarima, kriminalcima i sumnjivim licima. Novine su navele da je tom prilikom privedeno 350 ljudi. Konzul je smatrao da je malo verovatno da bi obični kriminalci pucali na policiju. Takođe je verovao da su dva detektiva poginula dok su privodili osumnjičene; u ranijoj vesti se, međutim, navodilo da je jedan odmah poginuo, a da je drugi kasnije podlegao ranama.
Prema jednoj priči, o pucnjavi je saopšteno na balu 17. decembra, dok je kralj još bio tamo. Na kraju bala general Bodi (Bodi), komandant Zagrebačke divizije i osoba odgovorna za kraljevu bezbednost, navodno je delovao veoma zabrinuto i potišteno. Konzul je pretpostavio da je to moglo biti posledica primljene vesti i da je general situaciju smatrao ozbiljnom. Iz toga je izveo zaključak da su vlasti verovale kako je hapšenjem osumnjičenih možda sprečen pokušaj atentata.
Izveštaji pominju i da su se, navodno, ulična svetla ugasila u četiri bloka kojima je trebalo da prođe kraljev automobil. Prema nepotvrđenoj glasini, žice su bile presečene. U vreme kraljevog ulaska u grad izbio je i požar na Univerzitetu. Zvanično je objašnjen kao požar u dimnjaku, dok je druga glasina tvrdila da su ga studenti podmetnuli u jednoj učionici u znak protesta protiv kralja.
Konzul je pisao da je u danima nakon kraljevog dolaska uhapšeno nekoliko stotina ljudi. Među njima su, kako se navodilo, bili studenti prava i komunisti, uključujući komunističkog vođu Stiljovića (Stiljovic). Izveštaj prenosi i tvrdnju da su mnogi studenti-komunisti bili jevrejskog porekla. Za tu tvrdnju u izveštaju nisu ponuđeni dokazi; ona odražava rasnu i antisemitsku retoriku tog vremena.
Šta dokumenti potvrđuju, a šta ostaje nepoznato
Vilsonova depeša posetu Zagrebu prikazuje kao politički pokušaj da se gradu i Hrvatima posveti veća pažnja. Fon Treskovljev izveštaj beleži vest o pucnjavi, različite priče o osumnjičenima, policijsku akciju i svoje procene o mogućoj vezi s kraljevom bezbednošću. Nijedan od ova dva dokumenta, međutim, ne dokazuje da je postojao plan za atentat.
Dokumenti su svedočanstvo o onome što su američke diplomate čule i kako su to procenjivale. Njihovi autori sami navode da je bilo teško doći do pouzdanih podataka, a mnoge tvrdnje izričito predstavljaju kao glasine ili nepotvrđene informacije.
Izvor
Depeša br. 57 američke Poslanice u Beogradu, 24. decembar 1933, Čarls S. Vilson; poverljivi izveštaj američkog Konzulata u Zagrebu, Egmont K. fon Treskov, 13. januar 1934, priložen uz depešu br. 64 od 16. januara 1934. godine.
Konzul navodi da uz izveštaj prilaže prevod anonimnog letka primljenog u konzulatu i da će naknadno poslati izveštaj o kraljevom boravku. Tekst tog letka nije među prikazanim stranicama.
Napomena: navodi i glasine iz dokumenata preneti su kao sadržaj izvora, a ne kao potvrđene činjenice.

Коментари
Постави коментар