Put ka Marselju: od Janka Puste do atentata na kralja Aleksandra III


Dokazi da su mađarske vlasti bile upoznate sa metodama i ciljevima terorističkog delovanja organizovanog na njihovoj teritoriji

Ne može se tvrditi da mađarske vlasti nisu znale za ciljeve i način rada terorističkih emigranata koji su se nastanili na njihovoj teritoriji. Mađarski ministar spoljnih poslova to je javno priznao u noti br. 1211/Pol. od 26. aprila 1934, upućenoj jugoslovenskom poslanstvu u Budimpešti. U njoj se kaže:

„Ministarstvo ne poriče da je povremeno moglo doći do incidenata koji su, u stvarnosti, bili posledica toga što su mađarski državni agenti, na čije se ponašanje u ovom slučaju ukazuje, bili samo žrtve različitih prestupnika što nije iznenađujuće s obzirom na dobro poznate ozloglašene postupke ovih poslednjih.“

Zato je teško razumeti izjavu Tibora Ekharta, mađarskog predstavnika pri Društvu naroda, koji je u već pomenutom govoru pred Udruženjem inostrane štampe u Budimpešti, održanom 5. novembra, otišao toliko daleko da je rekao da se u Janka Pusti nalazilo tek nekoliko hrvatskih seljaka koji su, zaštićeni pravom na azil, oskudno živeli od svog rada. Bilo bi zanimljivo saznati kako su ti „prestupnici čiji su ozloglašeni postupci dobro poznati“ posle atentata u Marseju postali mirni zemljoradnici koji žive od plodova svog rada.

 

Ipak, zvanično priznanje mađarske vlade nije bilo ni potrebno: postoje očigledne činjenice koje se ne mogu prikriti i koje ne ostavljaju sumnju u vezi s tim.

Pre svega, svi teroristi okupljeni u Janka Pusti bili su povezani sa terorističkim društvom „Ustaša“, koje nije krilo svoje postojanje, ciljeve ni metode delovanja. To društvo imalo je svoje zvanične glasnike: Grič, koji je uređivao Ivan Perčević; Ustaša; i Nezavisna Hrvatska Država. Teroristi su dobijali uputstva da velike količine časopisa Grič i Ustaša unose u pograničnu oblast između Jugoslavije i Mađarske, i to pred očima mađarskih vlasti i uz njihovo znanje. Svaki broj tih časopisa, kao i drugi propagandni materijal, nije bio ništa drugo do neprestano podsticanje na ubistvo Njegovog Veličanstva kralja Aleksandra i članova beogradske vlade, uz najnasilnije i najpogrdnije izraze.

Kao drugo, članovi „Ustaše“ nosili su uniformu vojnog tipa, propisanu njihovim pravilima. Pojedini teroristi koji su pobegli iz logora Janka Pusta na jugoslovensku teritoriju nosili su te uniforme u trenutku bekstva. Fotografija jednog „ustaše“ u uniformi priložena je uz ovo saopštenje (Aneks 1-A). Teroristi su uniformu nosili naročito tokom vojnih vežbi u logoru Janka Pusta. Mađarske vlasti teško da su mogle verovati da obični poljoprivredni radnici oblače vojne uniforme samo da bi radili na poljima.

 

Pored toga, organizacija „Ustaša“ je, kako bi ostavila utisak i izazvala psihološki efekat među lakovernim pristalicama, imala sopstveni novac koji je kružio među njenim članovima. Na jednoj strani tog novca nalazio se natpis „Za Nezavisnu Hrvatsku Državu“, a na drugoj znak organizacije „Ustaša“ sa ručnom bombom u sredini. Prema mišljenju jugoslovenskih stručnjaka, na osnovu tehničkih karakteristika, novac je iskovan u mađarskoj Državnoj kovnici u Budimpešti. Primerak tog novca priložen je uz ovo saopštenje (videti Aneks br. 1-B).

Očigledno je da grupa ljudi koja se, prema saglasnim iskazima terorista pred stranim i jugoslovenskim vlastima, otvoreno bavi vojnim vežbama na otvorenom, upotrebom vatrenog oružja, bombama i drugim sličnim aktivnostima, nije mogla ostati nepoznata vlastima uređene države — naročito kada su jugoslovenske vlasti već skrenule pažnju na njih. Međutim, mađarske vlasti nisu se zaustavile na pasivnom tolerisanju: povremeno su pružale i aktivnu pomoć. Ta pomoć nije se ograničavala na načine opisane ranije. Mađarski žandarmi nadzirali su prilaze logoru kako bi nepoželjne osobe sprečili da mu priđu. Strani novinari koji su posetili logor Janka Pusta posle atentata u Marseju zatekli su stanovništvo u okolini zastrašeno i podučeno od strane vlasti šta da govori o događajima u logoru.

Konačno, u decembru 1931. izbila je ozbiljna pobuna stanovnika Janka Puste protiv Perčeca, jer je, kako su govorili, živeo raskošno i razuzdano, dok su oni bili podvrgnuti strogoj disciplini. Kapetan Seletković, jedan od instruktora u logoru, pozvao je majora Klara i zatražio da dođe u Janka Pustu kako bi umirio teroriste i ponovo uspostavio red. Klar je odmah došao, ali se njegova intervencija pokazala neuspešnom. Pukovnik Ivan Perčević, doputovavši iz Beča 18. decembra 1931, takođe nije uspeo da uspostavi mir. Policija je potom intervenisala kako bi proterala nezadovoljne, a nekoliko žandarma bilo je nekoliko dana raspoređeno u Janka Pusti da bi zaštitilo Perčeca od pobunjenih terorista. Jedan deo pobunjenika poslat je u inostranstvo sa mađarskim pasošima, dok su drugi poslati u Debrecin, gde su držani u stražarnici do 6. januara 1932. Posle toga su neki od terorista angažovani kao kućna posluga u Debrecinu: jedan kod pukovnika Tekeša Viteza Đule, u ulici Peter Foja br. 9; drugi kod kapetana Husara Viteza Endrea, u ulici Eteve br. 53; a treći kod Ignaca Domitrovića, jednog od terorista koji su živeli u Mađarskoj.

Pitanje mađarskih pasoša izdatih teroristima

Broj pasoša koje su mađarske vlasti izdale teroristima i sumnjivim jugoslovenskim državljanima veoma je velik. To se objašnjava činjenicom da su teroristi i njihove vođe morali često da putuju u inostranstvo radi izvršavanja zadataka. Ne možemo navesti sve slučajeve u kojima su mađarski pasoši izdavani protivzakonito; pomenućemo samo neke od najpoznatijih.

1. Dvojica jugoslovenskih emigranata, Dimitrije Salev i Gligorije Atanasov, dobili su 1930. godine, u dogovoru sa makedonskom revolucionarnom organizacijom, od mađarskih vlasti „identifikacione i putne isprave“ koje su im omogućavale putovanja u inostranstvo radi vođenja protivjugoslovenske kampanje. Prvu ispravu izdao je načelnik policije u Budimpešti 20. novembra 1930. pod brojem 003827/1411-31. Atanasov je imao sličnu ispravu, br. 003719/1402-230, koju je isti organ izdao u Budimpešti 17. novembra 1930.

 

2. Dr Branimir Jelić, jugoslovenski državljanin i jedan od glavnih agenata Pavelićeve grupe, često je putovao u Belgiju i Južnu Ameriku radi vrbovanja terorista, a izgleda da je imao važnu ulogu i u pripremi atentata u Marseju. Raspolagao je pasošem br. 003869/1452, koji mu je budimpeštanska policija izdala na njegovo pravo ime. Pasoše je potpisao M. Gemeri, tadašnji načelnik Odeljenja za pasoše pri Ministarstvu unutrašnjih poslova. Fotografija tog dokumenta priložena je uz ovo saopštenje (Aneks 3).

 

Prema podacima koje je dostavio gospodin S. B. Sigvudson, komesar za emigraciju u Čikagu, Jelić je putovao po Severnoj Americi sa mađarskim pasošem br. 308/731, koji mu je izdao mađarski konzulat u Berlinu.

3. Stjepan Perić, advokat i jedan od najistaknutijih članova „Ustaše“, često je putovao sa ciljem da širi propagandu i regrutuje teroriste. Kada ga je belgijska policija uhapsila u Liježu 18. oktobra 1934, kod sebe je imao mađarski pasoš izdat na njegovo pravo ime, br. A.400768/83720, koji mu je budimpeštanska policija izdala 23. juna 1934. godine. Fotografija pasoša takođe je priložena uz ovo saopštenje (videti Aneks 4).

4. Andrija Artuković, jugoslovenski državljanin i poznati terorista, osuđen u odsustvu pred jugoslovenskim sudovima i organizator napada na žandarmerijsku postaju u Lici, imao je mađarski pasoš na ime Ivana Arnauta. Bečka policija ga je zaplenila početkom te godine. Kasnije je utvrđeno da je imao pasoš br. A.404509/314546, koji su mu mađarske vlasti u Budimpešti izdale 5. februara 1934. Francuska policija zaplenila je pasoš u njegovom smeštaju prilikom hapšenja (videti Aneks 5).

5. Josif Miljković, jugoslovenski državljanin i član terorističke organizacije, imao je pasoš br. A.308732/67834, koji mu je budimpeštanska policija izdala u avgustu 1932. godine.

Treba dodati da je terorista Petar Oreb, koji je došao iz inostranstva sa zadatkom da u decembru 1933. u Zagrebu izvrši atentat na Njegovo Veličanstvo kralja Aleksandra, ali je na vreme uhapšen, imao mađarski pasoš na lažno ime Benedikt Emil. Njegov saučesnik Ivan Herenčić imao je mađarski pasoš izdat na lažno ime Kren Janoš. Terorista Antun Crvić putovao je u leto 1933. po Nemačkoj sa mađarskim pasošem br. 238566, izdatim na lažno ime Alfred Klein, rođen u Budimpešti 27. decembra 1887. Gustav Perčec imao je i nekoliko pasoša na različita imena, kao što su Emil Horvat, Jozef Štajner i Groom Iliš. Kao što će se videti u nastavku, mađarske pasoše imali su i atentatori iz Marseja.

```

Коментари

Популарни постови са овог блога

Kraljevina Srba, Hrvata i droge

Moskovska Pravda i atentat na kralja Aleksandra