Put ka Marseju: inansijske i materijalne podrške ustaškom terorističkom delovanju


Pitanje finansijske i materijalne podrške terorističkom delovanju

Odakle su poticala sredstva za finansiranje, opremanje i izdržavanje terorističkih grupa?

Pitanje koje se prirodno nameće nepristrasnom posmatraču jeste odakle potiču materijalna podrška i finansijska pomoć, bez kojih terorizam u ovakvim razmerama ne bi bio zamisliv. Sa mađarske strane već je nagovešteno da su teroristima pomagale radničke kolonije u Južnoj i Severnoj Americi, Belgiji i drugim zemljama, kao i da su, osim toga, živeli od sopstvene zarade. Ništa od toga ne može izdržati ozbiljno razmatranje.

Čak i kada bi se pretpostavilo da su pojedine kolonije jugoslovenskih emigranata u inostranstvu bile spremne da materijalno pomažu terorističke aktivnosti što je daleko od toga da je dokazano takva pomoć nikako nije mogla biti pružana u velikom obimu. Nezaposlenost koja vlada u svim zemljama u kojima su jugoslovenski radnici emigranti teško je pogodila. Prema podacima kojima raspolaže jugoslovenska vlada, a koji se lako mogu proveriti, veliki broj jugoslovenskih radnika u inostranstvu živi u potpunoj bedi. Upravo zbog nesigurnog ekonomskog položaja jugoslovenskih emigranata u inostranstvu neki od njih pristali su da postanu članovi „Ustaše“, koja im je bar obezbeđivala odeću, hranu i odgovarajući smeštaj.

 

Pored toga, održavanje terorističkih aktivnosti u tako velikom obimu, kao i ishrana, odevanje i naoružavanje svih tih grupa bandita tokom više od pet godina, zahtevali su veoma znatna sredstva. U to vreme nijedna privatna organizacija, ma koliko moćna bila, nije mogla da ih obezbedi. Pre svega, članovi „Ustaše“ primali su mesečnu naknadu, o čemu svedoče dve originalne potvrde koje su potpisali članovi organizacije. Teroristi i njihove vođe često su putovali, što je iziskivalo znatne troškove. Uz to, raskošan način života većeg broja istaknutih terorista, koji nisu imali vidljive izvore prihoda, ukazivao je na obilna sredstva. Konačno, zločinačka akcija u Marseju izvedena je u okolnostima raskoši kakva se retko sreće u poduhvatima ove vrste. Atentatorima iz Marseja obezbeđena je nova odeća, bili su smešteni i hranjeni u prvoklasnim hotelima, a svuda su im bile na raspolaganju razne pogodnosti. Svako od njih imao je kod sebe između dve i tri hiljade francuskih franaka. Sve to nije bilo moguće bez finansijske pomoći koja je prevazilazila prihode obične privatne organizacije.

O tome svedoči i iskaz slovačkog emigranta Vinca Mihalusa pred istražnim sudijom u Bratislavi, koji pruža zanimljive nagoveštaje o finansijskoj pomoći pružanoj nezakonitim aktivnostima usmerenim protiv susednih država. Jednog dana će ovo pitanje biti potpunije razjašnjeno. Za sada je jugoslovenska vlada zadovoljna time što ukazuje na jedno od najuznemirujućih pitanja u celom ovom ozbiljnom slučaju.

To nije jedino pitanje koje treba postaviti. Tokom delovanja bandi na jugoslovenskoj teritoriji korišćene su bombe, paklene mašine i eksploziv, koje teroristi nisu mogli sami da proizvedu. Oružje i eksploziv nabavljani su preko mađarske granice. Činjenica da su teroristi pribavljali oružje, kao i da su logori raspolagali znatnim zalihama municije i eksploziva, otežava poverovanje da mađarske vlasti u tome nisu bile umešane.

Predstavke jugoslovenske vlade mađarskoj vladi sa zahtevom da se obustave terorističke aktivnosti

Odgovornost mađarske vlade dodatno je otežana činjenicom da je jugoslovenska vlada uporno ukazivala na delovanje terorista organizovanih na mađarskoj teritoriji. Usledio je dug niz napada na jugoslovenskoj teritoriji, koji su kulminirali atentatom u Marseju. Jugoslovenska vlada je stalno zahtevala da se preduzmu mere za njihovo zaustavljanje. Kratak pregled diplomatske prepiske između dve vlade pokazuje kako su mađarske vlasti primale jugoslovenske predstavke.

Prva intervencija jugoslovenske vlade datira s početka oktobra 1930. godine. Povod je bilo hapšenje dvojice terorista kod kojih je pronađena veća količina eksploziva. Ispitivanje uhapšenih otkrilo je, između ostalog, da su u pripremi i izvršenju napada bili umešani pojedini mađarski oficiri, među njima major Klar. Jugoslovensko poslanstvo u Budimpešti lično je iznelo predstavku mađarskom zameniku ministra spoljnih poslova, grofu Kuen-Hedervariju. Na tu predstavku nije stigao odgovor. Po novim uputstvima svoje vlade, jugoslovenski poslanik bio je prinuđen da je ponovi 24. februara 1931. 

Najzad, 3. marta 1931, pet meseci posle prve intervencije, mađarski ministar spoljnih poslova odgovorio je notom br. R.P. 184/1931. U toj noti razmatrano je samo pitanje eksploziva dopremljenog iz Mađarske, ali nije bilo ni reči o optužbama protiv mađarskih vlasti u vezi s pripremom zločina, niti o teroristima koji su preneli eksploziv na jugoslovensku teritoriju.

Tokom 1931. na jugoslovenskim železnicama izvršeno je više napada uz upotrebu eksploziva dopremljenog iz Mađarske. Jugoslovensko poslanstvo u Budimpešti ponovo je uputilo predstavku notom br. 695/31 od 1. oktobra 1931, kako bi skrenulo pažnju mađarske vlade na to da su se na mađarskoj teritoriji okupile osobe osumnjičene za učešće u tim napadima. Poslanstvo je navelo imena pojedinih osoba i zatražilo da mađarska vlada preduzme mere kako bi sprečila njihovo kriminalno delovanje. U noti od 6. oktobra mađarsko Ministarstvo spoljnih poslova saopštilo je da je vlada upoznata sa slučajem i izrazilo nadu da nijedna od tih osoba neće izmaći pažnji nadležnih vlasti.

Ni ova intervencija nije dala praktične rezultate. U međuvremenu je terorizam dostigao pun zamah, a osnovan je i logor Janka Pusta. Jugoslovensko poslanstvo uputilo je novu predstavku notom br. 738 od 20. oktobra 1931. U njoj je navelo imena terorista koji je trebalo da čine prvu grupu u Janka Pusti: Gustava Perčeca, Ignaca Domitrovića i Miju Seletkovića. Pomenuta su i imena makedonskih terorista koji su stigli iz Bugarske. Poslanstvo je zatražilo od mađarskih vlasti da preduzmu mere, navodeći da se, prema njegovim saznanjima, na mađarskoj teritoriji u velikom obimu pripremaju terorističke aktivnosti. Mađarska vlada nije odgovorila na ove jasne i nedvosmislene navode.

Mađarska vlada odgovorila je 28. novembra notom br. 4955 na četvrtu predstavku jugoslovenske vlade, upućenu u obliku kratkog sažetka jugoslovenskog otpravnika poslova, br. 811/31 od 14. novembra 1931. Ta nota tipičan je primer odnosa mađarske vlade prema jugoslovenskim predstavkama u vezi s terorističkim aktivnostima: mađarske vlasti su, kako se navodi, sprovele pažljivu istragu, ali bez ikakvog rezultata. Osobe na koje se ukazivalo bile su nepoznate mađarskim vlastima. Zato se, prema odgovoru, ništa nije moglo preduzeti.

Posle ovog jedva prikrivenog odbijanja, jugoslovenska vlada počela je da sumnja u korist svojih intervencija. Ipak, pošto su uhapšene dve osobe teško naoružane revolverima i bombama, koje su iz Mađarske pokušavale krišom da pređu granicu, jugoslovenska vlada se ponovo obratila mađarskoj vladi notom br. 642/32 od 7. novembra 1932. Od mađarske vlade nije stigao odgovor.

Još jedna predstavka, povodom novog incidenta, bila je upućena snažnijim rečima u aide-mémoireu br. 566/31 od 10. jula 1933. Zaključak tog aide-mémoirea zaslužuje da bude naveden, jer neposredno pokreće pitanje odnosa mađarskih vlasti:

„Kraljevsko jugoslovensko poslanstvo ima čast da, postupajući po uputstvima svoje vlade, zamoli mađarsko Ministarstvo spoljnih poslova da preduzme odgovarajuće mere kako bi se okončale aktivnosti koje se sa mađarske teritorije vode protiv bezbednosti jugoslovenske države. Posebno se traži da se spreči da osobe odgovorne za gore opisane postupke, njihovi saučesnici i drugi teroristi po svojoj volji prelaze našu granicu i nekažnjeno učestvuju u aktivnostima usmerenim protiv celovitosti jugoslovenske države — naročito zato što se ne može pretpostaviti da mađarske vlasti ne poznaju karakter i delovanje tih osoba, koje borave u neposrednoj blizini granice.“ (videti Aneks 16)

Mađarska vlada nastavila je da ćuti i nije odgovorila čak ni na optužbe protiv mađarskih vlasti. Pošto je jugoslovensko poslanstvo ponovilo navode iz aide-mémoirea br. 566 od 10. jula 1933, povodom osude dvojice terorista koji su došli iz Mađarske Stefana Kopreka i Mihajla Sigečana jugoslovenski sudovi su ih osudili, a mađarska vlada je najzad odgovorila notom br. 591/7 od 15. novembra 1933. Nije osporila tačnost činjenica koje je iznela jugoslovenska vlada, ali je prekorila jugoslovenske vlasti zbog, kako je tvrdila, nedovoljnog čuvanja granice i podsticanja tajnih prelazaka.

Notom br. 1101 od 21. decembra 1933. jugoslovenska vlada obavestila je mađarsku vladu o sadržaju knjižice Jelke Pogorelec, bivše Perčecove ljubavnice i jednog od vođa terorista, u kojoj je afera Janka Pusta bila opisana do pojedinosti. Sve činjenice navedene u knjižici, uključujući imena nekoliko mađarskih oficira koji su pomagali Perčecu, kasnije su potvrđene (videti Aneks 18). Mađarska vlada je, međutim, i dalje ćutala.

U noti od 26. aprila 1934. mađarska vlada je samo navela da su tvrdnje Jelke Pogorelec „maštovite“, ali ih nije ni na koji način osporila. U istoj noti, međutim, priznala je da je u Janka Pusti bilo terorista i da su neki mađarski zvaničnici bili umešani (videti Aneks 30).

Sada dolazimo do napada u Koprivnici, koji su na mađarskoj teritoriji organizovali teroristi iz Janka Puste, a izvršili Mijo Kralj i Edvard Premec. O tom pitanju biće reči posebno; za sada ćemo se osvrnuti samo na diplomatsku prepisku između dve vlade.

Tokom celog ovog perioda terorističke aktivnosti poticale su sa mađarske teritorije. Treba naglasiti da su teroristički napadi izvršavani na jugoslovenskoj teritoriji, u blizini mađarske granice, što jasno pokazuje odakle su te aktivnosti poticale. One su se nastavile nesmanjenim intenzitetom, a zločini u kojima su stradali jugoslovenski građani i zvaničnici, uz veliku materijalnu štetu, postajali su sve brojniji.

Jugoslovenska vlada izgubila je strpljenje i odlučila da ponovo reaguje odlučnije. Dana 13. marta 1934. uputila je notu, koja je preneta i u njenom saopštenju Savetu od 4. juna 1934. U njoj je otvoreno ukazala na umešanost mađarskih vlasti i njihovo prećutno odobravanje krivičnih dela usmerenih protiv bezbednosti jugoslovenske države i života njenih građana.

Mađarska vlada odgovorila je šest nedelja kasnije, notom br. 1211/Pol./1934 od 26. aprila. Ta nota navela je jugoslovensku vladu da se ponada kako je mađarska vlada počela da bolje razume svoje međunarodne obaveze. Takav stav mogao se objasniti i teškoćama s kojima su se suočavali stanovnici mađarske pogranične oblasti zbog terorističkih aktivnosti u tom kraju, kao i merama samoodbrane koje su preduzimale jugoslovenske vlasti.

U saopštenju jugoslovenske vlade Savetu od 4. juna 1934. ova nota je detaljno razmotrena. Mađarska vlada priznala je da su se njeni zvaničnici kompromitovali u odnosima sa teroristima, ali je tvrdila da su postupali u dobroj veri. Priznala je postojanje Janka Puste i navela da je, mnogo pre note jugoslovenske vlade od 13. marta, preduzela sve potrebne mere za raspuštanje terorističkih logora. Na kraju je ponovo obećala da će jugoslovenski emigranti ostati pod nadzorom mađarskih vlasti.

Konačno, treba pomenuti intervenciju jugoslovenskog poslanstva u Budimpešti notom verbale br. 1132 od 28. oktobra 1934, dakle posle atentata u Marseju. Podsećajući mađarsko Ministarstvo spoljnih poslova na obećanje iz note od 26. aprila da će jugoslovenski emigranti koji se još nalaze u Mađarskoj ostati pod nadzorom vlasti poslanstvo je zatražilo podatke o njihovom boravištu.

Mađarsko Ministarstvo spoljnih poslova odgovorilo je notom br. 3726 od 2. novembra i zatražilo da se objasni šta se podrazumeva pod izrazom „hrvatski emigranti“ upotrebljenim u noti poslanstva. Ovaj odgovor pokazuje nevoljnost mađarskih vlasti da dostave podatke o boravištu terorista u Mađarskoj. Posle višegodišnje diplomatske prepiske između dve vlade o terorističkim emigrantima koji su živeli u Mađarskoj, mađarska vlada je i dalje tražila da joj se objasni izraz „hrvatski emigranti“, za koje je obećala da će ih držati pod nadzorom, uz obrazloženje da taj izraz zapravo nije upotrebljen u njenoj noti od 26. aprila.

Jugoslovensko poslanstvo odmah je odgovorilo notom br. 1176 od 8. novembra, navodeći da se izraz odnosi na „sve jugoslovenske emigrante u Mađarskoj koji su Kraljevskim mađarskim vlastima poznati po svojim separatističkim i terorističkim aktivnostima usmerenim protiv Kraljevine Jugoslavije“.

Mađarsko Ministarstvo spoljnih poslova odgovorilo je notom br. 3873/Pol. od 21. novembra, kojoj su priložena dva spiska. Prvi je sadržao imena „jugoslovenskih državljana iz bivše Hrvatske-Slavonije koji su se doselili u Mađarsku, a zatim napustili tu zemlju tokom 1931–1934. godine“, a drugi imena „jugoslovenskih državljana iz bivše Hrvatske-Slavonije koji su se doselili u Mađarsku od 1919. godine“. U noti je navedeno da je Ministarstvo uvereno kako nije moguće sastaviti spisak svih jugoslovenskih emigranata koji se trenutno nalaze izvan Mađarske, kao ni spisak osoba koje sada žive u Mađarskoj, a poznate su mađarskoj vladi zbog separatističkih i terorističkih aktivnosti.

„Što se, s druge strane, tiče separatističkih i terorističkih emigranata koji su ranije boravili u Mađarskoj, a sada su u inostranstvu, samo Kraljevsko poslanstvo bilo je dovoljno ljubazno da skrene pažnju Kraljevskoj mađarskoj vladi na njihove aktivnosti dok su boravili u Mađarskoj. Iz tog razloga Ministarstvo smatra da spisak koji bi sadržao samo imena takvih osoba ne bi imao nikakvu vrednost za Kraljevsko poslanstvo.“

Na prvom spisku, među osobama koje su „napustile Mađarsku tokom 1931–1934. godine“, nalaze se imena nekih od glavnih terorista, među njima Zvonimira Pospišila, Ivana Rajića i Mije Kralja. Što se tiče drugog spiska, jugoslovenska vlada je ukazala da se nekoliko osoba nalazilo u Janka Pusti, a da su mađarski emigranti napustili zemlju u septembru 1934, svega nekoliko dana pre atentata u Marseju. Što se Mije Kralja tiče, iste mađarske vlasti tvrde da je on „nestao“ iz Janka Puste u julu 1933. Kralj, međutim, izjavljuje da je napustio Nađkanjižu u isto vreme kada i još dvojica kriminalaca.

Iz navedene diplomatske prepiske jasno se vidi da jugoslovenske predstavke često nisu dobijale odgovor. Ponekad je stizala samo potvrda prijema uz obećanje da će odgovor uslediti, ali bi on kasnio ili uopšte ne bi bio poslat. U nekim prilikama, kada bi se mađarska vlada udostojila da odgovori, njena nota izražavala bi iznenađenje i žaljenje što je jugoslovenska vlada uopšte uložila žalbu.

Odgovori su se završavali ustaljenom formulacijom koja se nalazi i u saopštenju od 12. novembra ove godine, u kojem je mađarska vlada proglasila završetkom istragu o atentatu u Marseju da će jugoslovenski emigranti ostati pod strogim nadzorom mađarskih vlasti. Ponavljajući tu formulaciju, mađarska vlada je, zapravo, govorila suprotno istini. Emigranti su zaista bili pod nadzorom mađarskih vlasti, ali je njihov cilj bio sasvim očigledan.

Uprkos tome, tokom ove dugotrajne prepiske, koja je trajala skoro četiri godine (1931–1934), mađarska vlada nikada nije pronašla krivce čija su joj imena i mesta boravka dostavljale jugoslovenske vlasti — izuzev jednog teroriste po imenu Premec, koji je odmah po hapšenju proglašen mađarskim državljaninom i kojem je suđeno pod okolnostima koje će biti opisane kasnije.

Čak i posle atentata u Marseju, mađarska vlada je uporno poricala odgovornost i odbijala saradnju u potrazi za kriminalcima kojima je pružila utočište na svojoj teritoriji. U tom pogledu mađarska vlada nema opravdanje. Čak i kada bi pružala azil političkim emigrantima koji nisu učestvovali ni u kakvoj kriminalnoj aktivnosti, međunarodna je obaveza priznata u praksi svih država da im se ne dozvoli boravak u neposrednoj blizini granice. Svi logori emigranata nalazili su se, međutim, na svega nekoliko koraka od jugoslovensko-mađarske granice, duž koje je bila uspostavljena zona sa posebnim pogodnostima za pogranični saobraćaj.

Коментари

Популарни постови са овог блога

Kraljevina Srba, Hrvata i droge

Moskovska Pravda i atentat na kralja Aleksandra