Put ka Marselju: od Janka Puste do atentata na kralja Aleksandra II
Poreklo i ranija prošlost terorista nastanjenih u Mađarskoj
Feljton · Jugoslovensko saopštenje Savetu Društva naroda, 1934.
Zanimljivo je, sa više stanovišta, razmotriti karakter i raniju prošlost ljudi koji su činili terorističke grupe nastanjene u Mađarskoj, kao i društvene slojeve iz kojih su regrutovani. Prema poreklu, teroristi se mogu svrstati u pet kategorija.
1. Bivši oficiri austrougarske vojske
Bivši oficiri austrougarske vojske ostali su bez državljanstva i posle raspada Austrougarske se nikada nisu vratili u novu domovinu ili su je ubrzo napustili iz različitih razloga. Ti ljudi bili su emigranti još pre nego što je nova jugoslovenska država dobila konačan oblik. Njihova kampanja protiv jugoslovenske države traje od 1919. godine.
Među njima posebno treba pomenuti generala Sarkotića, koji je izabrao austrijsko državljanstvo i dobio austrijsku vojnu penziju; pukovnika Ivana Perčevića, jednog od organizatora atentata u Marseju; potpukovnika Stevu Dujića, koji je takođe izabrao austrijsko državljanstvo; majora Josipa Mecgera, jednog od navodnih organizatora atentata u Marseju; kapetana Balenovića, koji je stupio u mađarsku službu kao načelnik sektora Barč; kapetana Emila Lahovskog, instruktora u Janka Pusti, i druge.
Ovi oficiri, koji nisu mogli da se pomire sa režimom novih država, činili su jezgro koje je rukovodilo terorističkim pokretom. Mađarski predstavnik pri Društvu naroda Tibor Ekhart verovatno nije mislio na njih kada je u govoru pred Udruženjem inostrane štampe u Budimpešti, održanom 5. novembra te godine, govorio o nesrećnim ljudima koji su, bez odeće, iscrpljeni i bez dokumenata, prebegli preko mađarske granice kako bi potražili utočište u Mađarskoj.
2. Ljudi sa kriminalnom prošlošću
Veliki broj terorista imao je veoma lošu prošlost i dugo se bavio kriminalom. Josip Balenović bio je bivši oficir optužen za proneveru. Emil Lahovski, koji je posle rata stupio u jugoslovensku vojsku, pobegao je u Mađarsku nakon što je proneverio novac tokom službe.
Mijo Seletković, jedan od najozloglašenijih terorista, emigrirao je u Mađarsku pošto je smenjen sa mesta policijskog komesara u Đakovu zbog ozbiljnih nepravilnosti počinjenih tokom službe. Pospišil, jedan od saučesnika u atentatu u Marseju i glavni izrađivač paklenih mašina u Janka Pusti, pre dolaska u Mađarsku bio je osuđen na smrt zbog ubistva. Terorista Krobot bio je osuđen zbog napada i nasilja.
Još jedan terorista iz Janka Puste, Hadan Huškić, bio je osuđen pred belgijskim sudom i proteran iz zemlje po odsluženju kazne. Vlado Georgijev-Crnozemski čije je pravo ime Veljičko Kerin, bugarski državljanin rođen u Kamenici u Bugarskoj ubica Njegovog Veličanstva kralja Aleksandra i gospodina Bartua, kao i instruktor u terorističkim logorima, bio je jedan od najvećih poznatih kriminalaca.
U Sofiji je ubio bugarskog poslanika Dimova; zbog tog zločina osuđen je na smrt, ali je pomilovan. Kasnije je ponovo osuđen, ovaj put na doživotni prinudni rad, zbog ubistva Nauma Tomalevskog, protivnika u Makedonskom komitetu. I ta kazna mu je potom preinačena, i tako dalje.
3. Radnici regrutovani u emigraciji
Treću kategoriju činili su ljudi regrutovani među radnicima koji su emigrirali u Severnu i Južnu Ameriku, Belgiju i druge zemlje. Agenti organizacije „Ustaša“, Branimir Jelić i Stjepan Perić za koje se takođe navodi da su bili umešani u atentat u Marseju učesto su posećivali te radničke kolonije kako bi regrutovali pristalice.
U tome im je išla naruku ekonomska kriza, zbog koje su mnogi jugoslovenski radnici u inostranstvu ostali bez posla i sredstava za život. Radnike su privlačila obećanja o dobro plaćenom poslu i lakšem životu.
Jedan od saučesnika u atentatu u Marseju, Ivan Rajić, regrutovan je 1931. u Brazilu i doveden u logor Janka Pusta. Isto se dogodilo i teroristi Krobotu, koji je poginuo kada su eksplodirale bombe i paklene mašine koje je skrivao u svojoj kući. Prema izjavama uhapšenih terorista, u Janka Pusti je boravilo desetak emigranata iz Južne Amerike.
Drugi su došli iz Belgije. Među njima su, na primer, bili Josip Žarko, koji je izvršio samoubistvo u Janka Pusti, i Hadan Huškić, koji je proteran iz Belgije.
Jugoslovensko poslanstvo u Briselu prikupilo je veliki broj izjava jugoslovenskih radnika u Belgiji. Prema tim izjavama, agenti „Ustaše“ davali su im primamljive ponude kako bi ih privukli u terorističke logore. Isti agenti pretili su jugoslovenskim emigrantima koji nisu prihvatili njihove ponude.
4. Radnici i seljaci iz pograničnih krajeva
Četvrtu kategoriju činili su radnici i siromašni, nezaposleni seljaci iz oblasti uz mađarsku granicu. Njih su privlačila obećanja o sigurnom i lakom poslu u Mađarskoj. Ti prostodušni i lakoverni ljudi ubrzo su se razočarali po dolasku u terorističke logore.
Međutim, pošto su već bili kompromitovani, nisu imali izgleda da pobegnu od novih gospodara. Nisu imali novca ni lična dokumenta, a nadzirali su ih, s jedne strane, vođe i instruktori logora, a s druge policija. Pokušaj bekstva mogao je da im ugrozi život.
Uprkos tome, neki nisu mogli da podnesu postupanje kojem su bili izloženi u Janka Pusti pa su, rizikujući život, dobrovoljno pobegli u Jugoslaviju i predali se vlastima. Tako se, na primer, dogodilo sa Dragutinom Šikiriцом, koji se vratio 9. maja 1932; Ivanom Mrazom, koji se vratio 4. decembra 1932; i Marjanom Mađerićem, koji se vratio 13. decembra 1932. godine.
5. Pripadnici makedonske revolucionarne organizacije
U petu kategoriju ljudi koje je u Mađarskoj okupljala ova grupa spadaju pripadnici makedonske revolucionarne organizacije „VMRO“ ili „ORIM“. U aprilu 1929. sklopljen je sporazum o uzajamnoj pomoći između Pavelića i Perčeca, vođa „Ustaše“, i predstavnika makedonske organizacije, prilikom posete Pavelića i Perčeca Sofiji.
Glavna svrha sporazuma bila je da se „Ustaši“ obezbede instruktori koji bi njene članove podučavali terorističkim metodama. Za osnivanje napredne škole terorizma teško je bilo naći bolje učitelje od pripadnika makedonske revolucionarne organizacije, koji su već dokazali svoju veštinu u toj oblasti.
Savez „Ustaše“ i makedonske organizacije bio je javna tajna. Tokom posete Sofiji 21. aprila 1929, Pavelić i Perčec, kao vođe „Ustaše“, zajedno sa dr Stanisavom, u ime makedonske revolucionarne organizacije, zastupali su sa balkona hotela i na javnom banketu zajedničku nezakonitu kampanju protiv Jugoslavije.
U decembru 1933. jugoslovensko poslanstvo u Sofiji protestovalo je kod bugarske vlade, notom br. 1629, zbog aktivnosti Marka Došena, agenta „Ustaše“, koji je vrbovao teroriste za ustaške logore u prostorijama makedonske revolucionarne organizacije.
Među teroristima koje je makedonska organizacija poslala u logore „Ustaše“ u Mađarskoj navode se Dimitri Avramov, predstavnik makedonske revolucionarne organizacije VMRO koga je kasnije zamenio Kiril Drangov i koji je imao istaknutu ulogu u organizovanju „Ustaše“; Gligor Milčinov; i atentator Vlado Georgijev, za koga se čini da je u Mađarskoj boravio pod pretpostavljenim imenom Bonev.
Što se poslednjeg tiče, u njihovom pismu od 3. novembra 1934. navodi se da mu se u Bugarskoj gubi svaki trag od 15. jula 1932, odnosno od kada mu je po drugi put preinačena kazna. Prema njihovim podacima, VMRO ga je na zahtev terorista poslao kao instruktora hrvatskim teroristima.
Dokument razvrstava teroriste u pet grupa prema njihovom poreklu i načinu na koji su, prema navodima saopštenja, dospeli u Mađarsku.
Коментари
Постави коментар