Šta je Pavelić ponudio Italiji i šta je od nje tražio pri prvim susretima sa Robertom Forgesom Davanzatijem (1927)

Pavelićeva promemorija Italiji

Prvi kontakti sa Robertom Forgesom Davanzatijem · Rim, 1927.

Izvor

Prema knjizi Bogdana Krizmana, Ante Pavelić i ustaše (Zagreb: Globus, 1978).

Iako bi takva hrvatska država, zamišljena kao instrument mira i zapadne kulture, prirodno težila da živi u pravoj slozi sa svojim susedima, pod diktatom ekonomskih, geografskih i kulturnih uslova, a pre svega zbog svojih velikih političkih interesa koji su joj zajednički s njima nastojala bi da održava što uže veze sa Italijom i Mađarskom.

Da bi preciznije odredio kakve bi to veze bile, Pavelić (Frank) bio je ovlašćen da izjavi da su Hrvati za svoje buduće odnose sa Italijom prihvatili sledeća načela:

  1. Hrvati smatraju  stoji u promemoriji da se pitanje istočnog Jadrana može rešiti samo dogovorom jadranskih naroda (Hrvata, Crnogoraca i Albanaca) sa Italijom.
  2. Hrvati bez ikakve rezerve priznaju Italiji pravo na prevlast na Jadranu i osuđuju svaki pokušaj da se to njeno pravo oslabi ili dovede u pitanje.
  3. Hrvati priznaju Italiji pravo da, zbog prenaseljenosti svoje zemlje, koristi prirodna bogatstva Balkana na osnovu mirne razmene industrijskih proizvoda, jer tako nužno može ostvariti snažan uticaj na polju civilizacije i kulture.
  4. Hrvati su spremni da se prilagode sferi italijanskih interesa, politički i ekonomski, kao i u vojnom pogledu. 

Polazeći od ovih temeljnih načela, Hrvati su spremni da izvedu krajnje posledice, čak i dalje od ograničenja iz Rapalskog ugovora i svih kasnijih ugovora u vezi s njim, koji još nisu ratifikovani.

 


 

Pored odredbi političkog, privrednog i teritorijalnog značaja sadržanih u tim ugovorima, koje Hrvatska u celini i bez rezerve priznaje, Hrvatska je odlučila:

  1. da se odrekne posedovanja ratne mornarice na Jadranu ako Italija želi da preuzme zaštitu hrvatske obale;
  2. da u tu svrhu ustupi Italiji Boku Kotorsku, zajedno sa uzvišenjima koja su strateški važna za teritoriju Dalmacije i Hercegovine, a potrebna za uspostavljanje mostobrana i dovršetak ratne luke Boke Kotorske; pored toga, da Italiji prizna pravo da na ostrvima ili kopnu koristi postrojenja potrebna za njenu delotvornu zaštitu i vojnu kontrolu;
  3. da Italiji u privrednoj oblasti ustupi sve koncesije koje mogu doprineti ostvarenju načela navedenih pod tačkom III, kako na samoj teritoriji Hrvatske tako i preko nje, na Balkanu;
  4. da se Hrvatska odrekne izgradnje trgovačke luke na određeni broj godina, koji tek treba utvrditi, kako ne bi omela razvoj Rijeke; riječkoj luci garantovaće se veza sa Mađarskom.

Što se tiče drugih zemalja koje su sada pod upravom Jugoslavije, Hrvatska izjavljuje da za njih nije nimalo zainteresovana:

  1. za Srbiju, Staru Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru, ali namerava da na svaki način pomaže težnje Crnogoraca za nezavisnošću;
  2. za sudbinu slovenačkih zemalja (Kranjske i južne Štajerske), ali je spremna da pomaže nastojanja čiji je cilj uspostavljanje neposredne italijansko-mađarske granice;
  3. što se tiče oblasti Prekmurja, Baranje, Bačke i jugoslovenskog Banata, Hrvatska smatra da je u njenom interesu da se te oblasti vrate u zajednicu sa matičnom zemljom. Zato će učiniti sve što može da se te pokrajine zaista uključe u Kraljevinu Mađarsku.

Hrvati priznaju prethodno navedena načela i obaveze  navodi se u promemoriji  ako dođe do osnivanja Nezavisne Države Hrvatske. I pre njenog osnivanja, međutim, Hrvati su odlučili da uspostave italijansko-hrvatsku saradnju protiv zajedničkog protivnika, kako bi se suprotstavili srpskim težnjama na Jadranu. To je utoliko potrebnije jer nema sumnje da će se Srbija, pre ili kasnije, priključiti interesnoj sferi obnovljene Rusije i delovati kao njen eksponent na Jadranu.

Ako bi došlo do italijansko-jugoslovenskog oružanog sukoba, u promemoriji se navodi da će Hrvati: 

1) aktivno sprovoditi defetističku delatnost na štetu jugoslovenske vojske i države, što bi uticalo na sve grane vojnih operacija; 

2) u pogodnom trenutku članovi sokolske organizacije koji imaju vojničko vaspitanje takođe bi započeli oružanu akciju protiv Srba; 

3) italijanskoj vojnoj komandi dostavljali bi važne obaveštajne podatke. U intelektualnim krugovima Hrvatske već se sprovodi intenzivna propaganda u tom smislu, protiv koje se srpska štampa i jugoslovenska vlada bore svim sredstvima.

Da bi se pojačala italofilska propaganda, a oslabila srpska, bilo bi izuzetno važno preporučuje promemorija da se italijanska strana pobrine:

  1. da se u italijanskoj štampi, kao i na skupštinama i sastancima, koliko god je moguće izbegavaju izjave koje aludiraju na sticanje hrvatskih zemalja;
  2. da neki nezvanični, ali ugledni član fašističkih organizacija s vremena na vreme da neku prijateljsku, prohrvatsku izjavu, kako bi se na osnovu nje hrvatskom narodu mogao opravdati italofilski pokret u Hrvatskoj i pokazati da Italija pravi preciznu razliku između Srba i Hrvata.

Na kraju promemorije navodi se da se obraćaju sa potpunim poverenjem italijanskom narodu, kome u velikoj meri duguju svoju kulturu i čijom se pomoći nadaju da će pre ili kasnije ostvariti svoje oslobođenje.

Položaj koji bi četiri miliona Hrvata zauzeli u slučaju sukoba sa Jugoslavijom ne može biti nevažan ni moćnoj italijanskoj naciji. U slučaju njihovog oslobođenja, Italija može sigurno računati na nepromenljivu i večnu zahvalnost celog hrvatskog naroda  zaključuje se na kraju.

Toliko o objavljenim zvaničnim italijanskim diplomatskim dokumentima.

Zanimljivo je da je Pavelić ubrzo ponovo otputovao u inostranstvo u oktobru iste godine u Budimpeštu  u društvu sa Gustavom Perčecom, sekretarom Hrvatske stranke prava. Pridružio im se i Ivan Perčević iz Beča. Delegaciju Hrvatske stranke prava primio je tadašnji zamenik ministra spoljnih poslova Grof Šandor Kuen-Hedervari , a Pavelić je razgovarao i sa nekim funkcionerima.

„Ovi jugoslovenski opozicionari razgovarali su o nastanjivanju u Mađarskoj, nabavci oružja i mađarskoj pomoći u nastojanjima da se Italija zainteresuje za njihov problem“  piše o tome Vuk Vinaver. To se već događalo u vreme kada je Ante Pavelić budući ustaški poglavnik u Zagrebu bio izabran za narodnog poslanika.

Napomene

  1. To je omiljena teza koju Pavelić neprekidno ponavlja. O raspadu Austro-Ugarske videti opširnije: B. Krizman, Raspad Austro-Ugarske i stvaranje jugoslavenske države, Zagreb, 1977.
  2. Videti: Rapallski ugovor 12. novembra 1920. Zbirka dokumenata. Odabrao i uredio Vojislav M. Jovanović, Zagreb, 1950. 
  3. Opširnije o „jadranskom pitanju“: Bogdan Krizman, Vanjska politika jugoslavenske države 1918–1941, Zagreb, 1975.

Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Kraljevina Srba, Hrvata i droge

Moskovska Pravda i atentat na kralja Aleksandra